najljepsa poezija

Dobrodošli na moj blog




25.03.2015.

IMA NEŠTO U TOM ŠTO ME NEĆEŠ

Ima nešto u tom što me nećeš ostavljaš mi vremena za druge vidim kako veselo obljećeš kao leptir oko moje tuge. Ima nešto u tom što me nećeš nesto čemu ni sam ne znaš ime sve što kažeš na šalu okrećeš a sve znači - ne zaboravi me. Ima nešto u tom što me nećeš od te laži načisto umrjeću... Ima nešto u tom što me nećeš i u tome što ja tebe neću...
(Duško Trifunović)

24.03.2015.

NEKO IDE SA SVOJIM BOLOM

Neko sa svojim bolom ide k'o s otkritom ranom: svi neka vide. Drugi ga čvrsto u sebi zgnječi i ne da mu prijeći u suze i riječi. Radje ga skriva i tvrdo ga zgusne u jednu crtu na kraju usne. Zadršće, zadršće u njoj kadikad, ali u riječi se ne javi nikad. Duša ga u se povuče i smjesti na svoje dno: k'o more kamen u njega bačen. More ga prima dnom, da ga nikad ne izbaci plima.
(Dobriša Cesarić)

23.03.2015.

TEBI JE LAKO

Tebi je lako reći - idem, jer tamo nisi bila. Tebi je lako pruziti ruku, jer još nisi odlazila. Tebi je lako reci - zbogom i da je sve to šala. Tebi je lako, jer nista ne znaš; još se nisi rastajala. Tebi je lako, a ja vec znam: kada se te stvari dese, svatko kad ode ostavi trag, a dio života odnese. Tebi je lako reci - idi i ni za čim ne žali. Tebi je lako, jer si dijete - jer te nisu ostavljali.
(Arsen Dedić)

04.09.2013.

I AM NOT YOURS

I am not yours, not lost in you, Not lost, although I long to be Lost as a candle lit at noon, Lost as a snowflake in the sea. You love me, and I find you still A spirit beautiful and bright, Yet I am I, who long to be Lost as a light is lost in light. Oh plunge me deep in love -- put out My senses, leave me deaf and blind, Swept by the tempest of your love, A taper in a rushing wind. (Sara Teasdale)

03.09.2013.

IF YOU FORGET ME

I want you to know one thing. You know how this is: if I look at the crystal moon, at the red branch of the slow autumn at my window, if I touch near the fire the impalpable ash or the wrinkled body of the log, everything carries me to you, as if everything that exists, aromas, light, metals, were little boats that sail toward those isles of yours that wait for me. Well, now, if little by little you stop loving me I shall stop loving you little by little. If suddenly you forget me do not look for me, for I shall already have forgotten you. If you think it long and mad, the wind of banners that passes through my life, and you decide to leave me at the shore of the heart where I have roots, remember that on that day, at that hour, I shall lift my arms and my roots will set off to seek another land. But if each day, each hour, you feel that you are destined for me with implacable sweetness, if each day a flower climbs up to your lips to seek me, ah my love, ah my own, in me all that fire is repeated, in me nothing is extinguished or forgotten, my love feeds on your love, beloved, and as long as you live it will be in your arms without leaving mine... (Pablo Neruda )

02.06.2013.

NEVER FALL IN LOVE WITH A POET

Never fall in love with a poet for their words are sometimes lies on occasions they're a shield on occasions a disguise They will take you on a journey upon which they bare their soul in a bid to ease your burdens in a bid to make you whole But in every word they choose for the stories that they tell lies a little piece of heaven and a little piece of hell Tormented souls we poets are sometimes quite broken and despaired in search of lost expressions missed by others who once cared Never fall in love with a poet unless you're prepared to share their pain to hold them close on the darkest nights over and again. (Thomas Hawkins )

17.04.2013.

SAMOCA

Samoća je poput kise, U veceri iz mora se dize, Iz ravnica pustih I dalekih stize, Ide u nebo, gdje je uvijek ima. I tek sa neba pada po gradovima. Pada prije neg svijetlost je izasla, kad ulice se okrecu spram zore, I kad se tijela sto nisu nista nasla, Razocarano dijele puna mora, I kada ljudi sto od mrznje gore, U postelji jednoj moraju da noće. Tad dolaze valovi samoće… Rainer Maria Rilke

15.01.2013.

PO RASTANKU

Reci mi sad, kada vec proslo je sve: casi bolni i dani dragi, lepi; kad novi bol se starom bolu smeje; od reci tvojih kad dusa ne strepi, - reci, da l' te je moja tuga bolela nekad, kad sam te mnogo, mnogo volela? Reci mi sad, kada me ne volis vise; kad ti se prosloj ruga nova sreca; i kad se dani koji nekad bise dusa ti samo, kad me vidis, seca - reci, da l' te je moja radost bolela jednom, kad nisam vise tebe volela? Nekad sam bila dobra i mlada i poverljiva i puna nada, nekada pre, ti si mi tada reci mog'o beskrajno mnogo, o kako mnogo sa rec i dve. Spokojni bili su dani moji, a ti si srcu mi prvi koji bese drag, pa iza svega sto si mi rek'o katkad surovo, kadkad meko, ostao je trag. Sad srce moje bije tise: vec manje volim, a znam vise nego pre; vec sad mi ne bi reci mog'o onako dosta, onako mnogo sa rec i dve. I kad bi danas prisao meni i hteo reci davno receni' buditi draz, u srcu mome saptao bi neko: da sve sto si mi ikada rek'o, bila je laz. (Desanka Maksimovic)

22.11.2012.

KROZ PONOĆ

Kroz ponoć nemu i gusto granje vidi se zvezda tiho treptanje, čuje se srca silno kucanje; - o, lakše samo kroz gusto granje! Tu blizu potok daljinu para, tu se na cveću cveće odmara, tu mene čeka ašikovanje; - o, lakše samo kroz gusto granje! Pašću, umreću, duša mi gore, rastopiće me do bele zore, k'o grudu snega vrelo sunčanje; - o, lakše, lakše kroz gusto granje! (Đura Jakšić)

16.11.2012.

TI NE VOLIŠ I NE ŽELIŠ MENE

Ti ne voliš i ne žališ mene, nisam više mio srcu tvom? Gledajuć u stranu strast ti vene sa rukama na ramenu mom. Smiješak ti je mio, ti si mlada, riječi moje ni nježne, ni grube. Kolike si voljela do sada? Koje ruke pamtiš? Koje zube? Prošli su k’o sjena kraj tvog tijela ne srevši se sa plamenom tvojim. Mnogima si na koljena sjela, sada sjediš na nogama mojim. Oči su ti poluzatvorene i ti sanjaš o drugome nekom, al’ ljubav prošla je i mene, pa tonem u dragom i dalekom. Ovaj plamen sudbinom ne želi, plahovita bješe ljubav vruća- i k’o što smo slučajno se sreli, rastanak će biti bez ganuća. Ti ćeš proći putem pored mene da prokockaš sve te tužne zore. Tek ne diraj one neljubljene i ne mami one što ne gore. I kad s drugim budeš jedne noći u ljubavi, stojeći na cesti, možda i ja onuda ću proći i ponovo mi će mo se sresti. Okrenuvši drugom bliže pleći ti ćeš glavom kimnuti mi lako. “Dobro veče” tiho ćeš mi reći. “Dobro veče, miss” i ja ću tako. I ništa nam srca neće ganut, duše bit će smirene posvema- tko izgori, taj ne može planut, tko ljubljaše, taj ljubavi nema Jasenjin

03.11.2012.

ČEZNEM

Čeznem da ti kažem najdublje riječi koje ti imam reći; ali se ne usuđujem, strahujući da bi mi se mogla nasmijati. Zato se smijem sam sebi i odajem tajnu svoju sali. Olako uzimam bol svoj, strahujući da bi ti to mogla učiniti. Čeznam da ti kažem najvjernije riječi koje ti imam reći; ali se ne usuđujem, strahujući da bi mogla posumnjati u njih. Zato ih oblačim u neistinu, i govorim suprotno onome što mislim. Ostavljam bol svoj da izgleda glup, strahujući da bi ti to mogla učiniti. Čeznem da upotrebim najdragocjenije riječi što imam za te; ali se ne usuđujem, strahujući da mi se neće vratiti istom mjerom. Zato dajem ružna imena i hvalim se svojom surovošću. Zadajem ti bol, bojeći se da nećeš nikada saznati šta je bol. Čeznem da sjedim mirno pored tebe; ali se ne usuđujem; jer bi mi inače srce iskočilo na usta. Zato brbljam i ćaskam olako, i zatrpavam svoje srce riječima. Grubo uzimam svoj bol, strahujući da bi ti to mogla učiniti. Čeznem da te ostavim zauvijek; ali se ne usuđujem, strahujući da bi mogla otkriti moj kukavičluk. Zato ponosito dižem glavu i dolazim veseo u tvoje društvo. Neprekidne strijele iz tvojih očiju čine da je bol vječito svjež. (Tagore)

02.11.2012.

BEZ OPROSTAJA

Ne, ja se nisam oprostio s njom kad nestade na svoju stranu. Sam slušah svojih nada lom U jednom zabačenom restoranu. Kako je bilo? Nije teško reći! U žamoru oglasila se trublja, I vlak je krenuo obično i lijeno, Sa svime što još ljubljah. Da l` mišljaše da u tom gradu Ostavlja dušu njome bonu? Da l` iskahu me njene oči Pogledom čeznje po peronu? Daleko negdje juri sada vlak, Al što to moje srce kuca jače? Nije l` to možda nada, tajni znak, Da neko u daljini plače? Ah kakav plač! Uobraženje, san! Ta njene čežnje davno sve su Već ugašene. Ti si malko pjan, A stvari jesu - kakve jesu. Možda zape koji svijetli tren Na svome letu u njezinoj duši; A i taj spomen past će kao list Minulog ljeta, što se suši. ( Dobriša Cesarić)

23.10.2012.

IN AND OUT OF TIME

The sun has come. The mist has gone. We see in the distance... our long way home. I was always yours to have. You were always mine. We have loved each other in and out of time. When the first stone looked up at the blazing sun and the first tree struggled up from the forest floor I had always loved you more. You freed your braids... gave your hair to the breeze. It hummed like a hive of honey bees. I reached in the mass for the sweet honey comb there.... Mmmm...God how I love your hair. You saw me bludgeoned by circumstance. Lost, injured, hurt by chance. I screamed to the heavens....loudly screamed.... Trying to change our nightmares into dreams... The sun has come. The mist has gone. We see in the distance our long way home. I was always yours to have. You were always mine. We have loved each other in and out in and out in and out of time.

10.08.2012.

Ona se gasi

Zastor je pao. Konac drame. Vec idu kuci gospoda i dame. A je li im se komad dopao? Po pljesku sudec nije propao. Priznanje zahvalnoga svijeta Ubr'o je poznati poeta. No sada je kuca posve nijema I zamora i svijetla vise nema. Al' kakav je to cudan zvuk Odjeknuo po praznoj bini? To mozda jedna zica puce Na nekoj staroj violini. Trceci ovim, onim smjerom Strakori suskaju parterom, I vonja sve na staro ulje. Posljednja lampa vec se gasi. Ne moze jadna sjati dalje, Iako plamsati jos kusa. To svijetlo bjese moja dusa.

20.06.2012.

TI KOJA IMAS RUKE

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih i koja si mudra kao bezbrižnost. Ti koja umiješ s njegova čela čitati bolje od mene njegovu samoću, i koja otklanjaš spore sjenke kolebanja s njegova lica kao što proljetni vjetar otklanja sjene oblaka koje plove nad brijegom. Ako tvoj zagrljaj hrabri srce i tvoja bedra zaustavljaju bol, ako je tvoje ime počinak njegovim mislima, i tvoje grlo hladovina njegovu ležaju, i noć tvojega glasa voćnjak još nedodirnut olujama. Onda ostani pokraj njega i budi pobožnija od sviju koje su ga ljubile prije tebe. Boj se jeka što se približuju nedužnim posteljama ljubavi. I blaga budi njegovu snu, pod nevidljivom planinom na rubu mora koje huči. Šeći njegovim žalom. Neka te susreću ožalošćene pliskavice. Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri neće ti učiniti zla. I žedne zmije koje ja ukrotih pred tobom biti će ponizne. Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah u noćima oštrih mrazova. Neka te miluje dječak kojega zaštitih od uhoda na pustom drumu. Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah svojim suzama. Ja ne dočekah naljepše doba njegove muškosti. Njegovu plodnost ne primih u svoja njedra koja su pustošili pogledi goniča stoke na sajmovima i pohlepnih razbojnika. Ja neću nikad voditi za ruku njegovu djecu. I priče koje za njih davno pripremih možda ću ispričati plačući malim ubogim medvjedima ostavljenoj crnoj šumi. Ti koja imaš ruke nevinije od mojih, budi blaga njegovu snu koji je ostao bezazlen. Ali mi dopusti da vidim njegovo lice dok na njega budu silazile nepoznate godine. I reci mi katkad nešto o njemu, da ne moram pitati strance koji mi se čude, i susjede koji žale moju strpljivost. Ti koja imaš ruke nevinije od mojih, ostani kraj njegova uzglavlja i budi blaga njegovu snu! (Vesna Parun)

18.06.2012.

SAMOTNA LJUBAV

Ponoć već je prošla, svjetlo mi se gasi, na baršunu crnom leži teška noć; Čelom mi se truni spomen tvoje vlasi- Ljubavi daleka, kad ćeš, kad ćeš doć? Otišla si. Gdje si? Ko da umrla si, Udaljenost ima smrti tužnu moć, Srcem srsi, strasti, dušom sumnje, strasi- Poginut ću noćas i za dragom poć. Ljubav nije sreća! – znaš li kad mi reče? Ljubav to je rana, i ta rana peče, Ljubav boli, boli, kao život boli. Teško, teško onom koji voli- Nisi pravo rekla. Ljubav bol je, plamen, Ali muči samo kad sam sam – ko kamen. (Ante Gustav Matoš)

24.11.2011.

PAHULJICE

Doći će hladne noći, ledene kiše, i vetrovi što cvile, vetrovi što pate. Osetićeš kako u tebi samoća diše, plakaćeš kroz najtanje somotske sate. Poletećeš tad u ove pesme, bilo kamo i nisi se nadala, da će na kraju ispasti, kako bila si pahulja malena samo u nečijim usputnim smetovima strasti. A umesto uspavanke za svoje nemirne sne, grcaj pesmu, koju si dosad pevala, znam ja dobro, znam ja baš sve, al’ sama si birala, sama si snevala... I kad je već tako, dajem ti... evo! privi noćas ovu pesmu uz svoje grudi, pisanu, dok sam te dečački snev’o... sama si birala mila, pa sada sama i budi. ( Ratko Petrovic)

13.11.2011.

ANNABEL LEE

Prije mnogo i mnogo godina,U carstvu kraj mora to bi, Djeva je živjela,koju su zvali imenom Annabel Lee; S tek jednom je živjela mišlju:Da voli, i da se volimo mi Bio sam dijete i bila je dijete-U carstvu kraj mora to bi- Al' više neg' ljubavlju mi smo se ljubili, Ja i Annabel Lee I zbog toga nebeski krilati anđeli bili su zavidni I to je razlog što jednom davno-U carstvu kraj mora to bi- Vjetar se spusti iz oblaka,noću, sledivši moju Annabel Lee I došli su plemeniti rođaci njeni,meni je oteli, Da je zatvore u grobnicu tamnu u tom carstvu što kraj mora bi. Zavidjeli su nam anđeli s neba,-Ni upola sretni ko mi- Da!To je razlog(kao što znaju U tom carstvu kraj mora svi) Što noću je vjetar iz oblaka doš'o i sledio Annabel Lee Al' ljubav nam bila je jača od ljubavi mnogih Što su stariji bili neg' mi, i mudriji mnogo neg' mi I niti anđeli,gore na nebu, ni podmorski demoni zli Ne mogu mi razdvojiti dušu od duše lijepe Annabel Lee Jer mi ne bljesne mjesec,da sna ne donese o lijepoj Annabel Lee Kada zvijezde se stvore,vidim kako gore tek oči Annabel Lee Tako ležim pored svoje drage do zore Svoje drage,-drage,-života i mlade, U njezinoj grobnici uz more U njenom grobu uz šumorno more. Edgar Allan Poe

13.11.2011.

DO NOT STAND AT MY GRAVE AND WEEP

Do not stand at my grave and weep, I am not there; I do not sleep. I am a thousand winds that blow, I am the diamond glints on snow, I am the sun on ripened grain, I am the gentle autumn rain. When you awaken in the morning’s hush I am the swift uplifting rush Of quiet birds in circling flight. I am the soft starlight at night. Do not stand at my grave and cry, I am not there; I did not die. Mary Elizabeth Frye

19.10.2011.

MEA CULPA

Priznajem! Lagala sam svet da ništa mi nije. Da ista sam ona čije lice pamte. Obmanula prostor i promakle sate. Ćutala istinu pred Porotom pravde. Mea Culpa! Isušila mora, podvezala reke ispod samog toka, jezerske vode usahla sa gora. Ispravila željom vrh planine bedne, pokosila livade i pašnjake medne. Ugasla mesec i zvezde bele. Sunce u malenu šaku skrila. Da bih sa njim bila. Mea Culpa! Obila sam reze na vratnici sreće. Ćelije tuge stopila na plamenu sveće. Razbila katance i pustila dan. Sebe prodala za jedan san. Mea Culpa! Ukrala sam svemir da ga njemu dadnem. Sa nebom u džepu, pred njega da padnem. Ponornici svetla zatvorila puta, da mi ljubav, sa njom, ne odluta. Mea Culpa! Ubila sam prošlost. Bez stida. Bez srama. I sve sam svoje, njemu dala. Mea Culpa!


Stariji postovi




<< 03/2015 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031


LOGO BLOGA

najljepsa poezija